Procesi odlučivanja unutar firme i vođenje projekata - Festina Lente! – Požuri polako !

| |

U Sarajevu je 2012. godine izgrađen most ispred Akademije Likovnih Umjetnosti, koji povezuje dvije obale rijeke Miljacke. Kreatori ideje (dizajna) su ga nazvali Festina lente!!! Možda sam trebala razgovarati sa Bojanom Kanliće prije nego sam napisala ovaj blog, kako bih prenijela što tačnije značenje ovih riječi koje su oni oslikali kroz formu mosta, ali nisam pa sam izabrala da ih doživim na svoj način i da ih prenesem u poslovni proces odlučivanja.  

Izgled Festina lente! Mosta me je podsjetio na nekoliko scenarija kako projekt (ili firma) može da ide u određenim situacijama. Slikovito, ovako vam to izgleda: vratite se gore i pogledajte sliku kako most izgleda, zamislite da sa jedne strane obale želite prebaciti kuglu na drugu stranu, a most je putanja (šina) po kojoj kugla ide. Ako kuglu potpomognemo sa dovoljnom brzinom, ona će napraviti krug, pri tome u trenutku uspinjanja uz luk brzina će usporiti, sa premalom brzinom kugla će pasti, ali sa dovoljnom ona će proći krug i pri tome dobiti ubrzanje pri spuštanju niz drugi luk, na kraju stići će do cilja. Naravno ima tu sada raznih scenarija ali ću se zadržati na ovom.

Već neko vrijeme mi se stalno dešava da neke odluke moram donijeti sada, a da zaista nemam jasnu sliku šta će se desiti poslije, ali ako ih ne donesem danas sutra će biti kasno. Ovo odlučivanje me je prisjetilo na projekte za koje sam govorila: samo da su usporili u brzom procesu, razmislili, danas ne bi bili u ovoj situaciji. Gdje je istinska granica kada trebaš krenuti brzo, a kada usporiti i ići brzo polako – u poslu je to uvijek. Negdje sam pročitala (tekst psihologa): Pravi životni pobjednik zna kada treba da ubrza, a kada da uspori! Zvuči savršeno ispravno, i još ispravnije kada pogledaš unazad, ali teže primjenjivo kada si u datoj situaciji jer ti se čini da stvari stihijski idu naprijed i da je svaki dan pitanje života i smrti i da nemaš vremena da usporiš, a kamo li da staneš. Da bi kraj procesa rezultirao rečenicama: Uradili smo sve što smo mogli, ali taj i taj je kriv, da su oni ovo ili ono, kada si već došao do ove situacije uopšte nije bitno opravdanje, nego činjenica da su te spletovi okolnosti prisilno doveli do trenutka usporavanja (stajanja). Kada si već u situaciji da moraš da usporiš sa svojim djelovanjem, najgora stvar koja se može desiti jeste da tražiš krivca. Rijetko je to uzrokovano djelovanjem jedne osobe. To su lančane reakcije koje su nastale u samom startu (nekada nastanu u procesu implementacije) i nastavile do današnjeg trenutka. Loše pa i dobre postavke uzrokuju da u jednom trenutku jednostavno moraš revidirati te iste postavke jer jednostavno ne odgovaraju datoj situaciji.

Dok ovo pišem, razmišljam o projekt na kojem sam radila, koji je danas u fazi zaustavljanja, i bio bi dobar primjer. Danas više ne radim na tom projektu, i ne znam da li je menadžment svjestan u kojem trenutku se nalaze, ali ne mogu da se otrgnem od razmišljanja šta je danas potrebno uraditi sa tim projektom. Svjesna sam većine odluka koje su dovele do ovog zastoja. Projekt ima dobru osnovu ali proces implementacije nije nikada bio dobro uspostavljen jer je upravo išao stihijski. Strateške odrednice projekta nisu bile zapisane i pravilno iskomunicirane, nadležnosti i vremenske aktivnosti nisu bile adekvatno uspostavljene, pri tome ono što je najviše ugrozilo projekt je bilo što izvori finasiranja nisu bili jasni. Projekt je prepušten menadžmentu koji ranije nije imao iskustva u ovoj vrsti projekata i to je bio svojevrstan test izdržljivosti. Danas je to sve prošlost i jedino što sa prošlošću možemo uraditi jeste analizirati sve situacije i izvući lekcije. To je to. Puno važnije je da sada usporiš sa projektom i da ga oblikuješ u novi-stari projekt.

Ovo usporavanje će oduzeti dragocjeno vrijeme, a vrijeme je novac. U ovoj situaciji, ja bih rekla da vrijeme jeste novac, ali prvo usporeno vrijeme pa onda «fast forward», jer projekt vapi da bude zaustavljen, revidiran, da se zaboravi prošlost, i uspostave novi setovi smjernica. Ako menadžment projekta nastavi utrku sa vremenom i parama, izgubiti će pare. I upravo sada je krajnji rok da se to uradi. Ako menadžment projekta shvati o kojem projektu pričam, odmah će mi reći kako stvari baš i ne stoje tako i kako su rađene revizije kroz čitav proces, i slično, ali ja ne mislim na tu vrstu revizije. Projekt je već na tržištu i nije uspostavljen ispravan odnos sa tržištem, unutrašnja organizacija je raštrkana i niko nije stigao da napravi standarde i smjernice za projekt nego je sve rađeno usputno, a pri tome neću analizirati marketing kao bitan i snažan segment projekta. Vjerujem da bi naša Belma  Mujadinovic mogla napisati nekoliko interesantnih članaka na tu temu.

Kada bi projekt danas usporio, tako što bi se zadržale određene aktivnosti koje ne smiju stati i dozvolilo vrijeme za strateški plan sa novom segmentacijom, sistemima distribucije plasmana, marketingom i najbitnije unutarnjom organizacijom, projekt bi bio spreman za daljnje djelovanje. Onog trenutka kada su jasni svi elementi i određen pravac kretanja, projekt mora požuriti i to ne pomalo nego krenuti u sprint i utrku sa vremenom. Da bi se saniralo prošlo djelovanje i neutralisalo sve što je nastalo do danas, potrebno je agresivno izaći na tržište i iskoristiti svaki trenutak po principu Festina lente.

 

 

masa's picture